srijeda, 25.06.2014.
Ne raduj se previše sadašnjoj sreći. Sve prolazi, i to proći će...
Evo mene opet ovdje nakon jako dugo vremena, uopće ni ne znam koliko je vremena prošlo. Žao mi je što nisam imala vremena posvetiti se pisanju zbog puno obveza. Najviše sam vremena provodila u školi, završavala i popravljala sve kako bi što ostvarila što bolje rezultate zbog upisa na faks. U principu, tome sam se najviše i posvetila i mislila samo na to, zbog čega su neke druge stvari patile i sa sobom donijele posljedice, a u prvom redu tu je moja veza. Nakon 8 mjeseci smo prekinuli i to taman prije mature, završnih ispita i svega. Zbog toga sam bila,hmm... tjedan dana prije objave prekida sam stalno plakala jer mi je teško padalo to što sam pretpostavljala da ćemo prekinut jer sam vidjela da su se stvari promijenile, a nisam mogla utjecati da to prijeđe na bolje..i iskreno rečeno, mislim da nikad u životu nisam tako plakala kao taj tjedan. U večeri u kojoj smo stvarno prekinuli nisam ni suze pustila jer nisam više imala što isplakat, sve je otišlo onaj tjedan prije stvarnog prekida. Bilo mi je teško priviknuti se na činjenicu da više nema nas, ne postojimo on i ja, naši izlasci, naši razgovori u kasne sate, poljupci u čelo i sve ostalo što je išlo uz to.. Vidite i sami koliko postajem nostalgična samo dok razmišljam o tome. U trenutku u kojem ovo pišem, svira mi na yt playlista a trenutno sve neke tugaljive pjesme, kao da se nešto urotilo protiv mene. Vani pada kiša, lijeva kao iz kabla i nikako da stane, osjećam se kao da je početak jeseni i blizina mog rođendana, a ne početak ljeta. Evo sad su nedavno prošla dva mjeseca od našeg prekida i koliko dog ja samu sebe uvjeravala da sam ga preboljela i da mi više nije stalo... Sve je to krinka. Krinka kojom zavaravam okolinu kako bih izbjegla suvišna i nepotrebna pitanja, ali i kako bih samu sebe spriječila da se vratim u stanje duboke tuge i plača jer mi trenutno to nikako ne treba. I ovako mi je ta situacija dovoljno teška jer znam i sama da mi je i dalje vraški stalo do njega. Da me sad nazove ili pošalje poruku i kaže/napiše bilo što, bez razmišljanja bih išla s njim, vratila mu se ili nešto slično. K vragu sve, voljela sam ga i volim ga. Zapravo, obožavam ga. On je bio i ostat će moja prva prava ljubav. S njim sam upoznala ljubav u pravom smislu riječi, no možda vrijeme za nas nije bilo pravo. Možda neko drugo vrijeme tek čeka na nas. Tko zna što se već sutra može dogoditi. Držim fige sama sebi i svaku večer uz ostale molitve koje redovito molim još molim Boga da ako je suđeno, neka mi ga ponovno vrati u život jer koliko god smo loših trenutaka imali, oni ljepši nezaboravljivi su. Neka mi ga vrati pa makar i samo kao prijatelja, i to će mi biti dovoljno. Samo da znam da mi je blizu. Bio je jedan od rijetkih nekoliko osoba koje su bile uz mene u najtežim trenucima u životu i na tome mu nikada neću moći dovoljno zahvaliti jer mi je pružio podršku i rame za plakanje. I na tome sam mu beskrajno zahvalna i mislim da cijela vječnost ne bi bila dovoljna da mu zahvalim na tome.
A sad nešto što mi se također dogodilo, a mislim da neće biti nekog popravka nabolje, također. Čudno mi je kako u zadnje vrijeme sve više počinjem sve što mi se događa shvaćati kao nešto što je "meant to be", kako se kaže, iliti po naški, suđeno. Cura koju zadnjih 8 godina nazivam najboljom frendicom u zadnje se vrijeme jako promijenila, ili sam se ja promijenila. Ne znam koje dvoje od toga. Samo mogu za sebe reći da sam sazrijela što se tiče mnogih stvari, a ona je očito ostala na mrtvoj točki i meni neke stvari nisu tako smiješne i zabavne. Možda sam za svoje godine preozbiljna, ali mislim da naše ponašanje ovisi o tome s kim se nalazimo u određenom trenutku. A moje je ponašanje uz nju u zadnje vrijeme potpuno drugačije nego u zadnjih 7 godina. Možda je to samo neka kriza, ne znam. Vidjet ćemo, vrijeme će pokazati.
Poanta je, kao što i sam naslov kaže:
Miroslav Skoro i Marta Nikolin- Tajna najveca
- 19:04 -
srijeda, 25.09.2013.
Jedna noć
Nakon dugotrajnog razmišljanja kako će mi ljeto propasti jer su svi prijatelji otišli na more a ja sam jedina ostala kod kuće i bavila se svojim uobičajenim aktivnostima punih mjesec dana - čitanje knjiga, sunčanje, kupanje u bazenu, kave s frendicama koje također nisu išle na more.. došlo je do promjene.
Pozitivne promjene.
Baš ovo ljeto nekoliko puta sam se našla s prijateljicom iz osnovne s kojom sam imala zajedničku prijateljicu pa smo shvatile da zapravo, imamo dosta toga zajedničkog. I tako smo se često nalazile, išle u šetnju i ubijale ljetnu dosadu.
Tako je i došao njen 18. rođendan na koji sam bila pozvana. Bilo je super, dosta mladih, živa muzika.. a još bitnije,tamo sam vidjela njega. Znali smo se i otprije ali nismo nikad razgovarali. Dok sam još išla na folklor, bila sam si dobra s njegovom sestrom koja je također bila tamo. Nešto u njegovim očima me jako zainteresiralo, i par puta sam se ulovila kako, doslovce, buljim u njega. Ali, da bi stvar bila još bolja, i on je gledao u mene. Tu je već postalo neugodno pa sam samo skrenula pogled. Zbog tog mi je bilo neugodno pa sam se par puta sigurno zacrvenjela kao paprika. S tog sam se rođendana vratila blago rečeno, u transu.
Odmah sljedeći dan sam frendici prepričala dojmove. I tako sam par dana nakon tog rođendana bila navečer doma i, kao po dobrom starom običaju, visila na Fejsu i pregledavala neke stare inboxe. I tako se odjednom pojavio novi pop-up s njegovim imenom. Pošto smo moderna tehnologija i ja u nekim stvarima na Vi, uspaničila sam se misleći da sam nešto krivo stisnula i poslala mu neku poruku.
No, ispostavilo se da se on meni javio. Moram priznati da mi je u tom trenutku srce poskočilo. I kad smo se te večeri počeli dopisivati, činilo se kao da tome nikad neće doći kraj. Pretresli smo dosta tema i činio mi se kao zanimljiv i dobar dečko. Zatim,par dana nakon te prve poruke, ponovno sam bila kod frendice i visile smo na Fejsu, i pojavila se njegova poruka. Prvo smo jedno vrijeme udarale jedna drugu da se uvjerimo da je to stvarno istina,a onda sam mu odgovorila na poruku. I tako, prelazili smo s jedne teme na drugu da bi me pitao kakve dečke volim i imam li ga uopće. Moj odgovor bio je da ga nemam. A nakon toga, zamalo sam se onesvijestila na stolici. Pitao me da me u tom slučaju može slobodno pozvati na kavu. I tako smo otišli na tu kavu, pa na još jednu, pa u kino..nakon toga pao je i prvi poljubac...a nakon nekog vremena smo i prohodali.
I eto, sad smo već mjesec i pol u vezi i mogu vam reći - zadovoljnija sam nego ikad.
Stvarno je vrijedilo odbijati sve druge i čekati.
Oznake: ljeto 2013., ljubav
- 11:16 -
srijeda, 03.07.2013.
Nothing left to say now
Kako i sam naslov kaže, nothing left to say now. Dosta je razmišljanja što sam mogla drukčije ili bolje napraviti, jer sad više nema nazad. Ono što je učinjeno, učinjeno je. Mogućnosti za popravak i drugačiji razvoj situacije nema. Ostaje samo lijepa uspomena na ono što sam tad imala, a nikad više neću moći.
- 20:45 -
nedjelja, 05.05.2013.
I'll be for you <3
Evo i mene nakon predugog izbivanja s bloga zbog škole, pjevanja i ostalih obaveza.
Stvarno se dogodilo puno, neke stvari sam već sigurno i zaboravila ali ću vam ispričati o onima koje su mi se urezale u sjećanje.
Na zboru je stvarno odlično, jako smo puno napredovali i svakim danom se sve više razvijamo, kako pjevački, tako i duhovno.
Za 1. maj smo organizirali roštilj sa zborom iz Malešnice s kojim smo pjevali na vjenčanju našeg člana zbora ( da, zaboravih napomenuti, jednog smo člana i oženili 
), i stvarno je bilo super.
Što se tiče škole, zasad je sve ok, jedina stvar koja me muči je matematika. Imam taj jedan test iz pravca i kružnice koji nikako ne mogu ispraviti. Ali neka, i to ću ispraviti.
Što se tiče prakse koju sam obavljala sad već jako davno, bilo je odlično za razliku od prvog polugodišta.
Imala sam priliku raditi s muškarcima i ženama i moram priznati da je stvarno bolje raditi s muškarcima( nevezano za to što su bili prezgodni 
). Manje tračaju, iskreniji su, sve će objasniti i po više puta ako treba bez nepotrebne nervoze ili ljutnje, jako su pristupačni i stvarno možeš s njima o svemu pričati.
Ja sam dva dana radila s jednim dečkom, zapravo on je već muškarac po godinama ali sam ga ja doživljavala kao dečka svojih godina jer sam se osjećala kao da pričam s nekim svojim vršnjakom dok smo razgovarali stvarno o svemu. O situaciji što se tiče posla kojim se bavi i kojim ću se ja možda baviti, kakav je fakultet završio i što bi meni preporučio kao curi koja će uskoro na faks i tako. Stvarno je odličan. A još mi se i više svidio kad mi je dao svoje bilješke koje je pisao kad je tek počeo raditi o poslu i kako se on obavlja, i kompjuterski ali i kako gostu nešto objasniti. Stvarno presavršeno. Ostala sam zatečena kad mi je dao te bilješke da si sve iskopiram. Došlo mi je da ga izgrlim tamo ali ipak je to bilo neprikladno s obzirom na mjesto na kojem smo se nalazili i na moje i njegove godine. Ali nema veze, zahvalila sam mu sigurno jedno 10 puta tijekom dana zbog toga jer mi je stvarno uštedio puno vremena koje bi utrošila na pisanje tog izvješća.
Kad smo već kod njega, da nije bilo njega, vjerojatno nikad ne bih upoznala jednu osobu. Mušku osobu.
Jedan dan tako ja šećem uredom i odem na kompjuter kad mi je rekao da nemam što za raditi a meni to nije nimalo smetalo. I tako slučajno vidim da je na nekoj stranici, kako mi se činilo, za upoznavanje ljudi. I tako ja odem na tu stranicu i vrlo brzo postanem član te stranice i počnem upoznavati ljude.
I tako sam odjednom došla do njega. I kad sam vidjela sliku, ostala sam izbezumljena. Takvo tijelo i ljupko lice nisam nikad vidjela. Iako je stariji od mene, skupila sam hrabrosti i javila mu se.
I odgovorio je pa smo se tako jedno vrijeme stalno dopisivali. A kako ta stranica ima mogućnost 'lajkanja' nečijeg profila i ispunjavanja nekih pitanja kako bi vidjeli koliko si odgovarate međusobno, ispunila sam ta pitanja o sebi i vidjela da i on ima to sve ispunjeno. Išla sam vidjeti koliki nam je 'postotak' i bio je iznad 50% a ja sam bila presretna. A da stvar bude još bolja, lajkao mi je profil!
Mislim da u tom trenu nije postojala osoba sretnija od mene. Uglavnom, nakon par dana izmijenili smo brojeve telefona pa smo se počeli dop preko aplikacija, a kasnije i Facebooka. Zadnja stvar što ću reći je da je jako simpatičan i dobar, a što će dalje biti vrijeme će pokazati. Zasada smo dobri prijatelji i tako će, nadam se, i ostati.
Vratimo se mi na školu. Uskoro će konačno doći i taj dugo očekivani MATURALAAC! :D
Idemo u Prag, Karlove Vary, Beč i još neke gradove. Iskreno nije mi ni bitno koje sve dok imam svoje društvo koje obožavam :)
U zadnje vrijeme čitam jako puno knjiga od kojih su mi trenutno najdraže serijal zvan Bratstvo Crnog Bodeža.
To su jedne od najboljih knjiga koje sam u životu pročitala, svakako preporučujem ljubiteljima vampira i ljubića 
A kako ste mi Vi?
Pišite, javljajte se.
Doskora, pusa od Mic 
- 15:51 -
nedjelja, 14.10.2012.
Zahvali
Razmišljala sam u zadnje vrijeme o puno stvari, a jedna od njih je i kako rijetko zapravo molim za krive stvari. Uglavnom one materijalne prirode. A ako nisu materijalne, onda sam molila za dobre ocjene. Zapravo ovisi o meni hoće li mi ocjene biti dobre ili ne. Ali prije to nisam shvaćala, dok mi se nisu dogodile neke dobre stvari na kojima sam istinski zahvalna jer se moj pogled na svijet, ljude, vjeru, ljubav ali i sve ostalo potpuno promijenio. Sa zadovoljstvom mogu reći, nabolje.
Kada su mi se sve ove dobre stvari dogodile? Odgovor je otkad sam krenula na zbor, i pješice, također sa zborom, išla pješice na hodočašće u Mariju Bistricu. Taj je vikend bio najljepši vikend u mom životu. Isprva, kad su me prijatelji sa zbora pozvali da hodočastim s njima, pomislila sam: "Nema šanse, kako ću to izdržati? " To mi je bila prva pomisao kad sam čula za to. Drago mi je da su me uspjeli nagovoriti, jer je osjećaj kada dođeš gore, i vidiš sve te dobre ljude koji su tamo zbog iste stvari kao i ti a još ako si u dobrom društvu - jednostavno neprocjenjiv. Ali, jedan od najljepših trenutaka koje sam provela u ta dva dana je onaj kada smo išli na križni put pod svijećama. Svi prisutni zapale svijeće, i kada svećenik započne s propovijedi, svo to mnoštvo ljudi krene na križni put, pjevajući pjesme. Neopisiv je osjećaj kada pjevaš iz dubine duše, cijelim svojim bićem. Neopisiva je ta snaga i ljubav koju osjetiš dok pjevaš, pjevaš Njemu i osjećaš da te gleda odozgora i ponosan je na tebe. Na svoje dijete. I otada, od tog predivnog iskustva, i kateheze kojoj smo gore prisustvovali, otada zahvaljujem na pravim stvarima. Na svojoj obitelji i prijateljima, prijateljima koji su ostali uz mene kad mi je bilo najteže i nisu me napustili. Za druge ljude kojima je potrebna Božja pomoć i blagoslov. I za one koji su meni načinili nešto loše ili me povrijedili jer, i oni zaslužuju oprost i zaslužuju da se netko moli za njih, pa makar ne vjerovali u mog Boga. Ali najviše sam Mu zahvalna što mi je podario ovaj život, jer, da nije bilo Njega, nikad ne bih upoznala sve ljepote i radosti života. Ne bih se veselila malim stvarima.
I što je najljepše od svega, stalno mi je u mislima, gdje god bila. U školi, pod bilo kojim satom ili odmorom; dok sam na putu kući. Otada me ničega nije strah. Kad mračnom ulicom hodam kući, dok sumnjivi neznanci prolaze pored mene - jer znam da je On uz mene, da me čuva. Najviše od svega volim Mu pjevati. Pjevati Njemu na slavu, i hvalu za sve što mi je pružio, i što će mi pružiti u budućnosti. Što mi uvijek vraća vjeru u ljude kad me netko razočara. Što mi pomogne podići glavu visoko kad pokleknem. Što mi uljepša dan čim pomislim da me gleda. Što mi odlazak na misu čini najljepšim dijelom tog dana, jer znam da sam s Njim. U kući Njegovoj. U kući Božjoj, i mojoj kući.
I zato, ako i ti u Nj vjeruješ, ZAHVALI!
Siniša Česi- Zahvali
- 19:19 -
subota, 11.08.2012.
Tema ovog posta došla mi je na pamet danas ujutro prilikom čišćenja kuće. Pomalo smiješno, zar ne?
I tako sam ja danas čistila gornji kat kuće, i,prilikom usisavanja "bacila" pogled na balkonsko staklo i zgrozila se. Zašto?
Jer je ono bilo prljavo, a ja iz, ni ja ne znam kojeg razloga, doslovce MRZIM kad je staklo zaprljano otiscima prstiju.
Ne mogu to podnijeti. Kad sam to vidjela, odlučila sam da ću, čim završim sa usisavanjem oprati to staklo jer ću inače zaboraviti na to dok ponovno ne pogledam.
I, dok sam tako razmišljala o tom prljavom staklu, poistovjetila sam to sa ljudskom dušom.
Znate kako se kaže: "Oči su ogledalo ljudske duše". Tada sam malo razmišljala o tome kako nam se ponekad neka određena osoba čini vrlo dragom, dobrom i svim onim najboljim što može biti. Ali što ako se varamo?
Jer iz osobnog iskustva znam koliko se zapravo prevarim kad o nekim ljudima mislim sve najbolje, a onda se u jednom trenutku ta osoba pokaže sasvim drukčijom nego što nam se čini.
I takve me stvari, iako me se neke čak i ne tiču, povrijede. Jer znam neke osobe koje su stvarno dobre i drage, a dopuštaju drugima da ih vrijeđaju,iskorištavaju i omalovažavaju. Ali oni svejedno to dopuštaju jer im je stalo do te osobe, koliko god ona okrutna bila prema njima.
I takvih mi je osoba vrlo žao, jer one jedine, na neki način, ispaštaju u takvim situacijama. Baš sam se danas uvjerila u to.
Moj je brat svom frendu govorio užasne stvari, da je kreten, budala, da neka zašuti, i još takvih bezobraština. On je njemu sve to rekoa, kao iz zajebancije, ali svejedno i da je zafrkancija ne možeš frendu tako govoriti. To sigurno boli, koliko god to možda on ne priznaje. Jer nije lijepo čuti da ti bilotko to govori, a pogotovo ako te riječi izlaze iz usta tvog navodno najboljeg prijatelja.
Možda će vam ovaj post biti pomalo bezveze jer vam pričam o tom, ali eto baš sam razmišljala o tome kako ljudi, ali i društvo općenito utječu na "stanje" nečije duše.
I baš kao što na prozorskom staklu ostaju tragovi prstiju nakon dodira, tako i na ljudskoj duši i srcu ostaju tragovi koji se, ponekad, vrlo teško izbrišu.
- 21:10 -
subota, 14.07.2012.
Sasvim dobar početak ljeta :)
Dragi moji blogeri, evo mene opet nakon duuugo izbivanja s bloga i zbog toga mi je jako žao. Stvar je u tome da sam imala vrlo zauzet raspored, jedva sam stizala napraviti ono što sam morala a kamoli još napisati neki novi post za koji sam stalno govorila da ću ga napisati :/
Ali eto, sad sam konačno oslobođena svih obaveza pa ću vas malo izvijestiti o događanjima koji su se zbili u vremenu otkad se nismo čitali :)
Dakle, desilo se stvarno jako puno stvari, a ja ću vas obavijestiti o najzanimljivijima ali i, za vas, najnovijima. Doživjela sam svoj prvi poljubac koji je bio katastrofalan, sa vjerojatno jednim među najgorim dečkima koji postoje na ovoj zemaljskoj kugli. Prestrašno xD
I da, jesam li spomenula da imam upalu srednjeg uha? :S
Uglavnom, sad možemo prijeći i na ljepše stvari :)
Sezona zbora je završila, nažalost :( više nećemo pjevati ovo ljeto, ali se zato redovito nalazimo kod nekog člana zbora i tajdno se družimo, pjevamo i super nam je. Evo baš smo jučer imali jednu fešticu kod frendice sa zbora i bilo je savršeno, da sam barem mogla duže ostati. Čim je pala noć postalo je ljepše - u krugu, sa zapaljenom vatrom, vi stisnuti jedni do drugih zbog hladnoće i komaraca zajedno smo pjevali, svirali i jednom riječju: uživali.
Imali smo još jednu feštu, to jest, više nenajavljen dolazak na rođendan xD
To vam je bilo ovako: bila je nedjelja, pjevali smo na zadnjoj misi ovo ljeto, za Posvetilo ( Posvetilo vam je inače lokalno proštenje tu kod nas) i bilo je stvarno super, pjevali smo kao nikad dotad. A nakon toga dogovorili smo se međusobno da malo odemo do podruma još malo zajedno se podružiti :)
I tako smo malo porazgovarali i u toku razgovora spomenula sam da mi mama slavi rođendan a mi doma nećemo imati muzike ( tamo di smo mi sjedili bila je živa muzika) na što je jedan dečko predložio da bi mogli doći k meni doma pjevati joj i svi su se, naravno, složili :) Najbolji su
Dogovorili smo se da nitko od mojih neće ništa znati, već da će oni doći k meni doma ali "nenajavljeno". Ideja mi se odmah svidjela.
Dogovor je pao, trebali su doći u pola 5. Tako je i bilo.
Ušli su u dvorište uz pjesmu " Uđite s hvalama", a ja sam im se, trčeći prema njima, pridružila :)
Svi nazočni gosti ostali su bez riječi, a mama mi se rasplakala xD
Nakon pjesme, svi smo se zajedno družili, igrali i zabavljali se.
A kako je tek jučer bilo dobro ^^
Dakle, skupili smo se kod frendice u 5, a dečki su se dogovorili da će doći u pola 5 kako bi zapalili vatru i započeli peći ribe dok mi dođemo. I naravno, po običaju, mi smo došli a dečki se nisu pojavili još sat vremena.
Mi smo se za to vrijeme zabavljali i glupirali, a dečki koji su došli na vrijeme zapalili su vatru za roštilj da se rasplamsa dok drugi dio ekipe dođe.
I tako, kad smo se svi skupili, podijelili smo se po zadacima. Mi cure smo rezale povrće i pripremale salate te pritom izmijenjivale recepte, dok su dečki marinirali ribu :)
I tako, kad smo mi cure završile s pripremanjem salata, donijele smo si deku i lijepo se ispružile na njom dok smo čekale da dečki dovrše svoj dio posla.
Bilo nam je stvarno super, super smo napravili tu fešticu, čak nas je i baka cure kod koje smo bili pohvalila da smo si super organizirali feštu :D
A navečer je tek došao najbolji dio :Đ
Kad je polako počela padati noć, zakurili smo vatricu, sjeli u krug i zajedno pjevali :))
Meni je bilo dosadno pa sam htjela frendici prčkati malo po kosi ( obožavam to ljudima raditi :Đ ), ali je njena kosa bila preduga i malo teža za prčkanje po njoj, pa sam se preselila kod frenda pa sam se malo igrala njegovom kosom.
Njemu se svidjelo, čak je i psa počeo oponašati slineći :P
I tako smo malo pričali i zezali se, baš nam je super bilo :)
Kad sam išla frendici pokazati gdje je wc, počela me ispitivati jesam li zaljubljena u njega kad smo bili tako bliski na što sam ja odgovorila da nisam te da smo samo frendovi.
Što stvarno i jesmo. A to što sam ga tako mazila po kosi nema nikakve veze.
I tako vam ja provodim dane. Malo zabave sa zborom, puno rada na praksi i to vam je u biti to.
Radim na trgu u hotelu Dubrovnik i super mi je, a šef ne može biti bolji.
Ovja sam tjedan bila na recepciji, a ovaj sljedeći idem u sobe :Đ
Baš sam uzbuđena hihi, jedva čekam ^^
Javite kako vi provodite ljeto :)
Do sljedećeg javljanja :*
- 13:47 -
nedjelja, 13.05.2012.
~ Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio ~
Tek sam sada spoznala radost i smisao života. Ono što me ispunjava srećom, što me uveseljava kad sam tužna, što mi uljepša dan. A to nešto zove se: vjera i Bog
Da vas uvedem u događanja budući da me dugo nije bilo ovdje :)
Dakle, u školi je zasad sve u redu,imam par negativnih ocjena ali to će se sve srediti na vrijeme.S prijateljima je isto super,svaki put sve bolje i bolje .Ali najljepša stvar koja mi se dogodila u zadnje vrijeme je pronalazak Boga u drugim ljudima, ali i u sebi. Kako? Vrlo je jednostavno, zapravo.
Jedina stvar koju trebate napraviti da biste Ga pronašli je: otiđite u crkvu, pomolite mu se, otiđite na ispovijed. Bit će vam lakše kada nekome kažete što vas muči a da vas taj netko neće napasti zbog toga i govoriti vam što trebate ili ne trebate učiniti. On će vam samo sugerirati što bi bilo dobro da napravite, a na vama je da odlučite hoćete li ga poslušati ili ne.
Već duže vrijeme idem svake nedjelje u crkvu i mogu vam reći da me odlazak tamo ispunjava srećom. To je moje sretno mjesto. Osjećam se kao kod kuće više nego što se tako osjećam u kući u kojoj živim. Čudno zvuči, zar ne?
I meni je čudno kad malo bolje razmislim, ali tako je kako je. A kako je došlo do ovih silnih osjećaja sreće?
Susret hrvatske katoličke mladeži u Sisku. Ovo mi je bio prvi susret, ali sigurno ne i posljednji :)
Zbog čega mi se toliko svidio taj naizgled dosadan susret? Kad sam samo došla tamo i vidjela koliki broj ljudi dolazi na takve susrete, znači da je to nešto veliko, nešto značajno. Ali stvar koja me najviše obradovala je ta što, iako te ta neka osoba ne zna, kad na misi dođe red na pružanje mira jedni drugima, ta neka osoba koja te nikada u životu vidjela nije pružit će ti ruku i reći "Mir s tobom". Najviše mi se svidjelo to zajedništvo među potpunim strancima, ali svejedno, oni svi imaju jednu zajedničku stvar. A to je: vjera,
Vjera koja nas sve povezuje u jednu veliku zajednicu. To zajedničko pjevanje, veselje i radost u ovim teškim vremenima koja su nas snašla znači samo jedno, a to je: samo ako uistinu vjerujemo da Bog da ono što je za nas pripremio pravedno, naći ćemo istinsku sreću i zadovoljstvo. Čini se kao vrlo mala stvar ali zapravo znači vrlo mnogo. Barem meni kao vjernici mnogo znači.
Danas sam baš imala prvi nastup sa svojim zborom u koji sam se nedavno uključila i jako sam sretna što sam to učinila jer je to nešto prekrasno. Obraćanje Bogu kroz pjesmu je nešto najljepše što sam dosad doživjela. Ta sreća koju sam osjetila koju sam osjetila izgovarajući tekst pjesama koje smo pjevali, znajući da je to najbolji način za zahvaliti Bogu za sve što mi je pružio u životu, neopisiva je.
Morate to iskusiti da biste znali o čemu vam govorim.
I kao što smo u jučerašnjoj molitvi spomenuli:
Ako nas ljudi mrze, mi trebamo biti drukčiji od njih i trebamo ih voljeti unatoč tome jer to je ono što nam nalaže Krist.
Trebamo se svi zajedno voljeti .
Čujemo se uskoro i blagoslovio vas Bog sve skupa! :*
- 19:04 -
nedjelja, 01.04.2012.
Something little called faith.
Evo me ponovno, nakon nekog vremena izbivanja s bloga zbog premalo vremena, a, i, da budem iskrena, zbog lijenosti.
Zato jer znam o čemu bi pisala,kako se izrazila, kako započela, ali ne i kako bi završila.
A sad ću sve što sam prošla u zadnje vrijeme prošla ispričati ovdje :)
Dakle, kad sam prošli put bila tu, pričala sam vam o svojim, ne tako davnim svađama s "frendicom".
Ali napokon sam prešla preko toga i pomirila se s tim da je ona svoj izbor donijela.
Ali u neku ruku mi je i drago jer je došlo do toga.
Nego, da mi prijeđemo na drugu temu.
Zadnjih par mjeseci bilo je dosta teško, puno toga se desilo. U školi nije bilo baš bajno, nanizale su se neke jedinice, neke iz čiste gluposti i lijenosti, a neke su se eto zalomile.
Ali nema veze, ispravit će se to, sve je to za ljude. S nekima sam se posvađala, kao što sam bila navela u nekoliko prethodnih postov pa oni koji su ih pročitali znaju o čemu govorim. A oni koji nisu "u toku" s događajima, pročitajte nekoliko prijašnjih postova.
Ali, ono što je još važnije, a samim time i ljepše, s nekim ljudima sam se napokon pomirila i ponovno smo uspostavili kontakt nakon nekoliko mjeseci ne-pričanja. Pa sam zbog toga posebno sretna jer me to više ne muči jer sam s njima također sve "riješila".
Ponovno sam imala krizu, i to malo veću nego inače.
Sigurno već možete pogoditi o čemu se radi jer sam ranije pisala o tom svom problemu.
Ponovno sam doživjela da, koliko god se ja trudila da se i o meni ponekad priča kad je neko obiteljsko okupljanje, bio njihov povod sretan ili nesretan, na mene nitko ne skreće pozornost.
Na njega da, uvijek na njega.. ali na mene.. na mene nikad.
O njemu se uvijek priča kako je dobar nogometaš, odličan učenik, trenutno ide na treninge u drugi klub pa se priča o tome kako je dobar dojam ostavio, svi ga obožavaju. Doslavce SVI.
U školi, kod kuće. Svi.
A gdje sam ja u ovoj priči?
NIGDJE.
A kad se i priča o meni, mislim, barem kad netko tko inače dolazi u posjet, kao što je baka, o čemu se priča?
O mojoj školi, o mojim ocjenama, o "potencijalnim dečkima" za koje se saznalo zahvaljujući bratovom cinkanju starcima.
A i kad se priča o ocjenama, ne priča se o, recimo, mojim peticama iz njemačkog, talijanskog, psihologije već o jedinicama iz drugih predmeta, a ponajviše o onima iz matematike.
Imam osjećaj da, svaki put kad se razgovara o meni, ponajviše o mojim ocjenama, da me se uvijek ali doslovno uvijek kritizira.
Nikad nisam dovoljno dobra, što god napravila. Koliko god se trudila da budu ponosni na mene, osjećam kao da oni to nikad nisu bili jer to nikad nisu pokazali.
Barem ja to nisam vidjela.
I onda mi se netko čudi što tako jako želim imati nekog.
Nekog tko će biti ponosan na moja uspjehe i to će bez srama pokazati.
Tko će se sanom smijati kad sam sretna ili plakati skupa samnom kad sam tužna.
Tko će mi najmanjom sitnicom uljepšati dan.
I time mi pokazati da me voli, da mu je stalo do mene i da me voli baš takvu kakva jesam.
A ne da će stalno prikazivati moje neuspjehe.
Ali dobro, i ovo će razdoblje proći.
Nadam se.
Mora. Jer od njega ne mogu pobjeći. Iako to ponekad žarko želim.
Ali dobro, što je, tu je. Barem ću iz toga nešto naučiti, zar ne?
Time se tješim.
Ima i jedna dobra i pozitivna stvar koja me najviše veseli. A to je ta da sam se uključila u grupu mladih svoje župe koji u 5. mjesecu idu na susret mladih u Sisak.
Jako se veselim tome, posebice zato što, otkad sam pročitala jednu knjigu, osjećam da se moja vjera produbila.
I da sam bolje upoznala samu sebe, ali i Boga.
Pa sam samim time posebno sretna i ispunjena na neki način.
Knjiga koju sam baš jučer dokraja pročitala zove se "Koliba", a napisao ju je američki pisac William P. Young.
Knjiga je fenomenalna, stvarno. Svima koji vole čitati toplo preporučam ovu knjigu kao štivo koje stvarno vrijedi pročitati jer stvarno, nakon što je pročitate, mijenja vaš pogled na svijet općenito ali i vašu vjeru, ukoliko vjerujete u Boga.
Baš sam primijetila kako je ta knjiga utjecala na mene u nekom pogledu, i to vrlo pozitivno.
Manje psujem, nije pohvalno što uopće psujem ali eto svi smo mi ljudi i svi griješimo, i manje osuđujem druge ali i manje vjerujem svemu što mi netko kaže.
Postala sam i malo proračunata što se nekih stvari tiče, ali bolje da sam takva nego i dalje naivna i glupa kao prije.
I još sam nešto primijetila zbog čega mi nije posebno drago, a to je da sam sve češće i sve više sama, ali ne svojom voljom.
Čak i kad se s nekim nešto "dogovorim", i ponadam se da ću konačno vidjeti nekog koga jako dugo nisam, nakon minutu- dvije ta mi osoba pošalje poruku da ne može, već ima drugi dogovor ili nešto slično.
Tako da sam vrlo često sama sa svojom glazbom koja me, hvala Bogu, nikad ne napušta jer da me i ona ostavi mislim da bih stvarno poludjela. I imam svojeg najdražeg psa, naravno koji me nikad nije ostavio niti neće( nadam se ne tako skoro) jer mi je on stvarno najbolji prijatelj od svih koje imam.
To je to od mene zasad.
Do sljedećeg trenutka usamljenosti i tuge,
Voli vas vaša Mic:*
- 21:12 -
nedjelja, 18.03.2012.
Why?
Znate onaj osjećaj kad mislite da će se sve srušiti u sekundi?
Ili se možda već odavno srušilo, samo si vi to ne želite priznati?
Tako je meni sad.
Već duže vrijeme sam se pravila da je sve u redu, da sam sretna, da mi je dobro ovako kako je.
A u suštini, ispod te fasade koju sam sama stvorila da izbjegnem pitanja..pa, puno se toga skupilo, najblaže rečeno.
A onda - bum.
Pukla sam. Nisam mogla više samo šutjeti i praviti se da je sve ok.
Zato jer nije bilo.
I onda, kad sam rekla sve što sam imala, šta sam time postigla?
Ono šta sam htjela?
Ne, nikako.
Mnogo je grubih riječi palo, za koje nikad ne bi rekla da će ih reći netko tko se naziva frendom.
To nikako.
U biti, i ako će te osobe to pročitati, briga me.
Sad su barem pokazale svoje pravo lice.
Kako se ono kaže, "bolje ikad nego nikad".
Sad barem znam istinu, koja mi puno znači.
Makar boli, ali ju svejedno znam.
I to je u redu.
Samo ne shvaćam jednu stvar - ni kod sebe, a ni kod drugih: Pobogu, zašto ljudi lažu?
Zašto lažemo?
Šta nam to donosi?
I ja lažem, ne kažem da ne radim to.
Ali ne kužim to.
Neki kažu da je u ljudskoj naravi lagati.
I zašto se prave da su ono što nisu?
Evo ja sam, nakon dugo vremena rekla ono što mi je u glavi već duže vrijeme i nikako nisam našla neki "povoljni" trenutak da to kažem.
I da, makar sam to rekla preko fejsa, što i nije lijepo, uopće, ali jebiga.
Šta je, tu je.
Ne možemo vječno bježat od istine.
Jer će nas ona progonit dok god ju ne izbacimo iz sebe.
Moj vam je savjet:
Budite iskreni jedni prema drugima, ma koliko god ta istina boljela jednu, ili čak obje strane.
- 13:14 -
nedjelja, 11.03.2012.
Tko te ljubi ovih dana?
Evo ga. Došao je i jedan od onih dana u kojima jednostavno poželim sakriti se u neku ljušturu i biti u njoj dok ovaj dan ne prođe. A možda čak i godina.
Sigurno se pitate koji je to dan?
Danas je nečiji rođendan. Ali ne biločiji. Danas je NJEGOV ROĐENDAN.
Njegov. Moje nesuđene prve ljubavi.
Mog Luke.
I koliko god se ja tijekom godina trudila zaboraviti ga, uvijek će tu biti taj jedan datum koji mi se urezao u pamćenje i bit će mi vrlo teško izbaciti ga iz misli jer već nekoliko godina tugujem za njim.
I makar mislim da sam dobro, drugima govorim da sam dobro po pitanju ljubavi, da više ne mislim na njega, da sam ga preboljela...
To je samo moja vrlo dobro uvježbana gluma kojom već dugo vremena uspijevam prikrivati svoje osjećaje.. možda bolje rečeno - MOJU TUGU.
Mislila sam da ću ga s vremenom uspjeti zaboraviti, da više neću misliti na njega, da će mi druženje s drugima pomoći da ga zaboravim..
Sinan Sakic 2009 - Minut, dva
Ali nije.. a bojim se da niti neće.
Znam, neki od vas koji ovo trenutno čitate mislite:
"Pa dobro, zašto ona tuguje za njim ako joj je lijepo rekao da ne želi biti s njom, da ga zaboravi? "
Ali eto, izgleda da ja jedino tako funkcioniram. Tugujući.
Pa onda neka bude tako, tugovat ću za njim i dalje jer.. zapravo je sve to vrlo čudno, ali..
Lakše mi je tugovati za njim makar znam da nikad neću biti s njim jer sam na to navikla.
A ako izađem iz te neke "rutine", kako ju ja zovem (glupo je, znam) neću se snaći jer mi je to strano.
I bit će me strah, kao i uvijek kad ulazim u nešto novo i ne znam kako se ponašati, što reći, što ne reći..
I nekako... ljepše mi je tugovati nego biti "sretna" jer mi ta tuga pruža sigurnost, kao što sam već navela u jednom postu.
Već znam kako se ponašati kad me "ulovi" takav trenutak depresije, kako mi to danas zovemo, kada će mi biti lakše, koliko će mi dana trebati da ponovno budem ona stara.
I zato kažem:
Sretan ti rođendan, ljubavi stara
" 'Ko da se posle tebe ljubavi nove bojim
Jer ja sam ona što uvek uči na greškama svojim..."
- 14:27 -
srijeda, 07.03.2012.
Digni glavu, nedaj se, pjevaj pjesme ljubavne :)
Evo mene opet nakon, za mene, podužeg odsutstva radi dosta školskih, ali i privatnih obveza.
Da vidimo, odakle da počnem?
E da, išla sam na ples sa dvije frendice jedan petak, iako sam taj isti dan došla doma sa jedinicom iz matiše ali nema veze.
Stara je rekla: Ako sam ti već prije obećala da možeš ić, onda ćeš ić.
U nekim stvarima žena je fkt carica i obožavam ju zbog tog :D
Da, na plesu je bilo odlično, zabavljale smo se, plesale, pjevale.. Jednom riječju: UŽIVALE SMO.
Bio je to ples pod maskama. Nas tri dogovorile smo se da ćemo bit vampirice, zajedno sa dečkom iz razreda.
I dobro, krenem ja k njoj, i naposljetku dođem do nje i šta vidim?
One dvije biserke se još nisu počele spremat, a bilo je već pola 8 a u školi smo trebale biti u 8, pola 9 najkasnije.
Bilo je tu puuuuuunooooooo priprema, od frizure, pa do šminke, presvlačenja... Ma da vam ne pričam puno, znate i same kako je to kad se spremate vikendom van.
E tako je bilo i meni zato jer je to bio MOJ PRVI IZLAZAK IKAD!
I nije mogao biti bolji.
Stvarno sam se vrhunski provela.
Onda, da vidim, što još ima?
Ahaaaa, da. Tu jedinicu iz matiše koju sam bila dobila ispravila sam na peticu.
Bravo, Mic :D
Bila sam jako ponosna na sebe. Petica iz trigonometrije, pa di ćeš bolje?
U početku mi je profa rekla da sam dobila 4, iako sam znala da JEDNOSTAVNO MORAM DOBITI 5 jer sam sve te zadatke iz ispita rješavala sa instruktorom.
I sljedeći sam se dan s njom oko toga posvađala i derala se na nju, jer sam znala da sam u pravu jer je moj potupak rješavanja bio drukčiji od njenog, po meni jednostavniji, ali točan kako god se uzme.
I prozove ona mene, i veli:
"Proučavala sam ovaj zadatak o kojem smo rapravljale i shvatila da si mi dobro objasnila kako si došla od rješenja. Dobila si 5. "
U tom trenutku nitko nije bio sretniji od mene. Peticu iz matematike nisam dobila još od nižeg razreda osnovne škole xD
Šta još nisam spomenula?
Oooo da, posvađala sam se s osobom za koju sam mislila da mi je frendica i to tako jako da sada u ovom trenutku, kad bi mi je netko spomenuo, rekla bih: "Boli me kurac za nju.Svojim ponašanjem prema meni nije zaslužila da razmišljam o tome kako je niti što radi."
To bih rekla.
A pošto pretpostavljam da će ovo pročitati, jer mi je u zadnjoj poruci rekla kako povremeno čita moj blog i vidi da je ONA glavna tema.
A moj jedini odgovor na to je: "Curo draga, ovo je moj blog i ja njemu mogu govoriti i pisati o čemu god hoću, ne pada mi na pamet ovdje paziti o tome što ću pisati kako nekoga od svojih čitatelja ne bih povrijedila.
Jer je ovo mjesto moje utočište na kojem "ogolim" dušu, moj mali raj.
I nitko mi neće govoriti što ili kako trebam raditi.
NE VIŠE.
Dojadilo mi je uvijek biti "zadnja rupa na svirali", kako se kaže.
A što se tiče ljubavi, tu bogme već dugo ničeg nije bilo.
A možda... možda je tako i bolje.
Počela sam pisati pjesme, nekako mi je lakše kad misli pretočim u kakve- takve stihove :)
Recite u komentaru ako želite da ih objavim ovdje ;)
Neki od osoba koje poznajem su me razočarale, kao što vidite u ranije navedenom primjeru.
A ima i onih koji jednostavno misle da više ne postojiš.
Kad te možda i vide negdje uživo, prave se da te ne vide.
Ali neka, bolje bolna istina nego lijepa laž.
To samo govori o njima, ne o meni.
Ja sam ostala ona dobra, stara, pomalo naivna Micko koja pokušava svakim danom sve se više smijati i veseliti, iako,ponekad
se nemam čemu posebno veseliti.
Ali našla sam nešto čemu se MOGU I MORAM VESELITI, a to je:
SAM ŽIVOT.
- 21:13 -
subota, 25.02.2012.
Nije zlato sve što sja
Danas sam, gledajući u svoje šljokičasto nalakirane nokte, i promatrajući kako pod različitim kutevima sjaje drukčije, taj njihov sjaj poistovjetila sa određenim situacijama u svom životu.
Primjer: sve češće ljudi me zovu samo kada od mene trebaju neku uslugu od mene, samo da bi od mene izvukli vlastitu korist.
Neki od njih me se čak niti ne sjete nazvati i pitati kako sam, jesam li uopće živa, kako je u školi.. bilošto. A nekad su mi govorili kako im je stalo do toga da se družimo i da ne bi voljeli da to prestane.
U tom nekom trenutku osjećala sam se nekako posebno, jer.. osjetila sam da nekamo pripadam. Da ću, ako negdje odem, ili nestanem, nekome nedostajati. Da će se zapitati gdje sam, kako sam, s kim sam, kada ću se vratiti s tog mjesta kamo sam otišla.
Ali, tek nakon nekoliko mjeseci/godina, nakon što sam saznala istinu o nekim stvarima ( koje sam navela u prethodnih nekoliko postova) zapravo shvatila da uopće nije tako. Pa sam se zapitala: "Dobro, je li trebalo proći ovoliko vremena da saznam istinu?
Da ovoliko zaboli?"
Da ne skrećem s teme, uz ovaj sam sjaj također povezala i s ljudima. Točnije, sa svojim prijateljima. Ili "prijateljima", jer su se neki od njih samo vrlo dobro pretvarali da to jesu. Ta im je gluma toliko dobro polazila za rukom da nikada, niti na trenutak nisam pomislila da nešto nije u redu. A onda kad sam saznala istinu, točnije, da su mi neki od njih nakon tolikodugo vremena prijateljstva zabili nož u leđa..
It hurted like hell.
Neki od njih su oduvijek bili prevrtljivi, to sam podnosila.
Jedan dan su dobre volje, nakon pola sata mrze sve oko sebe, nakon nekog određenog vremna se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo..
I mi ostali bi to kao trebali prešutjeti i pretrpjeti.
A zašto?
Zato da bi se ONI DRUGI OSJEĆALI DOBRO I DA ONI NE BI BILI POVRIJEĐENI.
Iskorištavali su me, vidjela sam to, ali sam i preko toga prešla
Zato jer mi je bilo PREVIŠE STALO DO NJIH.
Neki od njih to još uvijek rade. I nastavit će to raditi.
A oni?
Oni za mene nisu marili. Niti će ikada mariti.
Kako to znam?
Znam zato što, oni su jednostavno takvi. I uvijek će biti tako.
ZATO JER MISLE SAMO NA SEBE I NA TO KAKVE ĆE ONI KORISTI IMATI OD TOG.
A onaj koji jednom postane takav... taj se nikad ne mijenja.
Kao što kaže poslovica: " Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.
"
- 20:56 -
nedjelja, 12.02.2012.
Doći će i moje vrijeme :)
Valentinovo nam je pred vratima, a moje raspoloženje baš i nije najbolje.
Zašto?
Mogla bi reći da je i zbog ljubavi jer sam se sjetila nekoga koga baš i ne bih trebala, a onda sam se prisjetila i načina na koji me odbio, došlo mi je do mozga da me zapravo takva osoba kao što je on - NE ZASLUŽUJE!
Da, napokon sam i ja otvorila oči nakon dugo vremena i uvidjela neke stvari pred kojima sam uporno zatvarala oči pred onim što nisam htjela prihvatiti jer je jednostavno bilo prebolno.
Ali hvala Bogu, sada bih napokon čak mogla reći da sve manje mislim na njega..čak..
Čak i ne mislim na njega sve dok ga negdje ne ugledam. Ali više ne mislim o njemu onako kako sam prije mislila.
Ne mrzim ga, ali mi nije niti osobito drag. Baš sam ga evo, danas vidjela. I nisam osjetila ništa. Ništa kao što bih nekad osjetila kad bih ga ugledala.
A o je dobar znak :)
Ali se vrate oni osjećaji koje sam gajila prema njemu, i uvijek će se vraćati sve dok.. Sve dok ne upoznam nekoga tko će to promijeniti.
A dotada ću i dalje gledati zaljubljene parove koji izmjenjuju nježnosti u javnosti i osjećati pritisak u grudima dok ih gledam kako su sretni.
Jer i ja to želim.
I znam, kad- tad ću i ja to dočekati i uživati u tome :)
A dotada ću slušati trenutno omiljenu pjesmicu
Ivan Zak - Tko mi te krade SPOT 2012
I da, ponovno ću Valentinovo provesti gledajući ljubavne filmove uz hrpu maramica i kokica ili nečeg drugog za gricnuti.
Potpuno sam se pronašla u ovom stihu:
" Tugovanje nam takav užitak pruža te smo skloni da zlo i patnju čak priželjkujemo "
I, u mom slučaju, on je točan. Jer, kad sam sretna, osjećam se čudno jer nisam na to navikla.. većinu sam vremena tugovala za nekim tko to ne zaslužuje.
Vjerojatno će zvučati čudno, ali.. tugovanje mi je pružalo, i još mi uvijek ponekad pruža.. SIGURNOST
To je, nekako, moj mali prostor. Svijet u kojem mi se sviđa živjeti.
Ne, da se ispravim, SVIĐALO MI SE živjeti u njemu. Ali sada više ne.
Dosta mi je tugovanja za nekim tko toga nije vrijedan.
Odsada ću pokušati što više misliti na ono što je dobro za mene i što JA ŽELIM, bez osvrtanja oko sebe i stalne zabrinutosti oko toga što će drugi misliti/ reći ako kažem ovo ili ono, ili ako nešto napravim ovako ili onako.
Da budem iskrena, ja sam DOSADA bila vrlo iskompleksirana osoba. Wow.
Ovo je prvi put da sam to rekla tako da to netko zapravo može pročitati i vidjeti.
Stalno sam mislila da ne mogu imati ovog ili onog dečka, da je on "izvan moje lige".
Ali, kad malo bolje razmislim, ONI SU BILI TI KOJI SU IZVAN MOJE lige.
Oni mene nisu vrijedni, kad se tako odnose prema meni.
To mi je nedavno došlo u glavu.
Napokon sam "otvorila oči" i "progledala". Drago mi je da sam to upravo sad spoznala, uoči Valentinova, jer ću se samim time bolje osjećati na taj dan, koji neki smatraju posebnijim od ostalih dana.
Jer to je VALENTINOVO. Dan zaljubljenih.
Ali, moje je pitanje: " Zar vi koji kažete da se volite, ne bi li vama SVAKI DAN trebalo biti Valentinovo? " a ne samo zato jer je to tradicija preuzeta od Amerikanaca.
Onima koji se uistinu vole svaki dan u godini je Valentinovo, a ne samo jedan dan u drugom mjesecu.
And remember:
Jednog dana doći će i ta POSEBNA osoba, stvorena samo ZA VAS.
- 20:34 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
nedjelja, 05.02.2012.
Just for a moment I felt special somehow, but then.. With just one sentence I had to face the cruel truth again
Evo mene opet, nakon nekoliko dana izbivanja.. Šta da kažem, ulovio me "inspiration moment", kako ja to zovem :)
Inače ne pišem postove u kojima opisujem kako sam provela određeni dan, ali eto, jučer sam se skoro ponovno slomila, nakon uspješnog "izbjegavanja" razmišljanja o tome.. Ali naravno, moj glupi, bezobzirni brat mora načeti temu mojih "dečkiju" pa me samim time još više podsjetiti na ono što već odavno i sama znam, ali si to ne želim priznati. Istina je ta da ME ZAPRAVO NITKO NEĆE!
Ali, kako kaže i naslov, samo na trenutak, osjetila sma nešto što već dugo nisam. Tuđi pogled na sebi. Ali ne biločiji. Pogled jednog dečka. Istina da ga nikad u životu vidjela nisam, niti ću ga vidjet, ali.. bio je savršen. Crnac, Englez neki. Kad sam pogledala prema njemu, vidjela sam da on već gleda u mene. U početku mi je bilo neugodno jer je vidio da ga odmjeravam, ali tek sam onda shvatila.. I ON JE ODMJERAVAO MENE. To se stvarno moglo vidjeti. Ne mogu opisati kako sam se tada osjećala.
Približno, kao u sedmom nebu. Jer me neki dečko koji izgleda normalan gledao.
Od tog trena taj dan postao je još ljepši nego prije. Ali onda.. znala sam da bi bilo nekako prelijepo da bi potrajalo.
Bili smo kod bake i djeda, mama, brat i ja i gledali smo svi zajedno neki prilog s Provjerenog koji je bio ovog četvrtka. Pričali su o pronalasku savršenog partnera. Rekla sam ostalima da se malo stišaju jer me zanima taj prilog. Na to se moj brat, kao i obično nasmijao, kao i uvijek. A nakon toga.. znala sam i prije da je bezobrazan, ali ovoliko, tome se nisam ni nadala. Rekao je da sam nesposobna naći si dečka- ajde, to me nije toliko niti pogodilo jer je zapravo istina, ali ovo drugo.. rekao je da mu NISAM SESTRA!
Jer, on je poznat kao veliki zavodnik, koji doslovce može imat svaku curu koju poželi jer sve sline za njim. I to još frajer kaže pred starom, i to bez imalo srama!
Došlo mi je da se dignem iz onog naslonjača gdje sam sjedila i da mu takvu pljusku opalim koju bi zapamtio do smrti. Ali pošto sam znala da će stara stat na njegovu stranu, kao što uvijek napravi, na to sam samo šutila. A onda je (napokon netko :)) u moju obranu stala baka i korila ih kako me ne smiju zezati oko takvih stvari i da me ostave na miru s time. A onda je i mene počela špotati kako moram više vjerovati u sebe, a da, kad pravi dođe, da ću to jednostavno osjetit. To sam i prije znala, ali moje pitanje je: Kako, kvragu? Kako da vjerujem u sebe nakon svega što su mi napravili i nakon svega što sam prošla s određenim ljudima? Samo sam se zajebala i osramotila. I to svaki put.
A najbolja stvar bila je u tome što mu je stara SA PODSMIJEHOM rekla: "Ne budi bezobrazan."
A u glasu joj se osjetilo da bi se najrađe nasmijala. I onda ona očekuje da joj govorim kad mi se netko sviđa?!
Ma daj molim te, ne bi ti više nikad ni u snu rekla tko mi se sviđa, a kamoli da razgovaramo o tome.
Ne hvala.
- 12:01 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
nedjelja, 29.01.2012.
Druga osoba, ista greška. Opet
Kako mrzim lažljive ljude, oni su za mene najgori izrod na ovom svijetu. Ne shvaćam koji im je užitak ili što već govorit drugima laž kad znaju da će se ona kad- tad saznati i što je najbitnije: da će te osobe biti povrijeđene.
A zašto? Zato jer je možda bolje čuti bolnu istinu nego uljepšanu laž. Kod nekih možda to tako ne ide, ali ja tako funkcioniram. I ne boli toliko ta laž koju tako vješto ti ljudi skrivaju, nego saznanje da sam ponovno nekome počela vjerovati, "otvorila se" nekome... I šta mi onda ta osoba napravi?
Sjebe me. Opet. I to u takvoj mjeri da ponovno prolazim isto- raspadam se, a nakon toga skupljam komadiće srca koji su pukli nakon dugo vremena koliko su bili jaki. A možda i nisu.. nego su se samo pretvarali da su jaki kako bi izbjegli suvišna pitanja ako bi pred nekim pokazali da ih boli. U mom slučaju bilo bi ovo drugo. Ne znam zašto, ali, nekako mi je lakše pred drugima se praviti da je sve u redu i patiti sama, u tišini svoje sobe nego pred nekime tko mi je prijatelj govoriti kako se osjećam. Jednostavno sam navikla na to da pred drugima "moram" biti jaka i ne pokazivati ono što osjećam jer me i samo pričanje o tome još više boljelo nego kad sam to nekako pokušala "gurnuti pod tepih". Na neki način sam tako pokušavala bježati od problema. Jedno vrijeme mislila sam da su cigarete rješenje svih mojih problema jer mi se ponekad, dok sam imala problema, činilo da svakim povučenim dimom i njegovim ispuhivanjem odlažem ili mičem probleme od sebe da se nikad više ne vrate. Ali tek sam nedavno shvatila da time neću ništa riješiti, već ću si samo još više naštetiti. I onda sam jedan dan odlučila- gotovo je sa cigaretama. Istina, nisam ja bila neki intenzivan pušač, pušila sam samo kad sam osjetila potrebu i želju za tim. Pušila sam nekoliko mjeseci ali ne stalno. Jednostavno sam skužila da bi te novce koje dajem za cigarete mogla potrošiti na nešto drugo, ili , još bolje, spremiti pa kad se skupi kupiti nešto što već dugo želim. Ali i dalje ne znam kad ću prestati biti ovako naivna kao dosad. A u prilog mojoj naivnosti ide to da sam nakon duže vremena nekome počela vjerovati i mislila da stvarno vrijedi družiti se s tom osobom.. a onda.. opet ista stvar kao i prije- još jedno razočaranje. Ne kužim kako netko može reći da će mi bit prijatelj a onda me nakon nekog vremena početi izbjegavati. Moje je jedino pitanje: zašto? Zašto to rade? Koji je bit u svemu tom laganju? Što takve osobe time dobivaju? Možda misle da time postaju face jer svojim ponašanjem natjeraju druge da im sve vjeruju a onda ih zajebu. Nikad neću shvatiti takvo ponašanje, stvarno neću jer je ne razumljivo. Barem meni. Drugi možda znaju uzrok i posljedicu toga. A ako netko od vas zna, molim vas lijepo da napišete u komentaru, baš me zanima. Hvala.
I svaki put kažem da mu/joj neću vjerovati, ali kvragu svaki put pokleknem i sjebem se još više a mislim da i znam zašto je to tako. Jer vjerujem da su svi ljudi dobri, dragi, pristojni bla bla bla. A zapravo je takvih jako jako malo. A ne znam zašto pobogu, ja stalno mislim više na druge nego na sebe ili to kako se ja osjećam, što ja želim, pazim što govorim pred određenim ljudima da ih nekako ne uvrijedim itd. Trudim se promijeniti to, ali mislim da mi baš i ne ide. Ali, s vremenom hoće. Znam da hoće. Jednostavno mora. Jer će jednom DOĆI ta poebna osoba kojoj ću moći vjerovati bezuvjetno, bez ikakvih sumnji, nedoumica ili nečeg sličnog. A dotad, budite mi dobri, pametni, lijepi i nemojte napraviti istu grešku kao i ja da svakome vjerujete i borite se za njih.
Kao što kaže uzrečica: "Borite se za one za koje se vrijedi boriti" :)
- 17:38 -
nedjelja, 22.01.2012.
I wanted to believe that's not happening to me..but, I guess I was wrong
Evo mene opet, i to ne nakon toliko dugo vremena. Jedna riječ- inspiracija koja me u zadnje vrijeme vrlo često posjećuje. Razlog?
Razlog bi bio, pa, saznavanje istine nakon dugo vremena vjerovanja u nešto.. nešto što je cijelo vrijeme bila laž. To je nešto što najviše mrzim i ne mogu oprostiti.
Znam da zvuči čudno jer i ja ponekad lažem ( svi to ponekad radimo), ali tek sam sad zapravo shvatila kako boli kad doznamo pravu istinu.
Tako sam ja jedne večeri bila na fejsu i dopisivala se s frendicom i njezinom frendicom( ovu drugu ne mogu zvati frendicom, jer mi ona stvarno nije ništa). I tako smo se jedno vrijeme dopisivale dok jedna od njih nije pitala kad ćemo nas tri sve skupa na kavu. Ja sam odmah pomislila kako nije dobra ideja što je pokrenula tu temu jer zna da ja baš i ne volim ovu drugu, i da se s njom družim radi ove s kojom sam si bliža. Nju doslovno znam otkad znam za sebe. I pretpostavljam da će možda ovo pročitati,a možda i neće. Ali zapravo me nije ni briga, neka radi što hoće. Ja sam rekla da im još sa sigurnošću ne mogu reći odgovara li mi taj dan koji su one planirale, te da ću im javiti tokom tjedna. Na to je ova druga s kojom se ne družim inzistirala da im već danas kažem jer one imaju tako bitnih stvari za obaviti tokom tjedna da to moraju odmah danas saznati kako bi me ugurale u "raspored".
Tu sam stvarno poludila i rekla: gle, ako vi toliko hoćete ić u petak, slobodno idite. Ali bez mene jer možda tada imam neke obaveze sa starcima. Javim vam u roku par dana. Onda sam tek čula pravu istinu, i to od obje.
Sad mi ova s kojom se baš i ne družim kaže da zašto ju stalno napadam, prvo u parku, a sad i tu. Da šta je ona meni skrivila da se tak odnosim prema njoj. Rekla sam joj da me živcira njezino ponašanje, sve mora imati pod kontrolom i sve hoće znati. Ali doslovno sve. I one stvari koje je se stvarno NE TIČU. I kad sam joj to rekla, uslijedila je paljba. Počela je s prigovorima da se ta druga( koja nas je htjela spojiti u "trokut") promijenila otkad se druži samnom, na što sam ja odmah pomislila: gle curo draga, ja nju znam od rođenja i ona mene, i ti ćeš meni sad govorit da se promijenila nagore otkad se druži samnom? I don't think so.
Dok nije rekla ovoj da se priključi i kaže meni ono što je uvijek govorila njoj. Tek sam tad posumnjala da nešto ne valja. Ne vjerujem da bi takvo nešto rekla bez razloga. A ponajviše- bez dokaza. Tad mi je došla u inbox i rekla šta joj je točno smetalo kod mene. I još nadodala: "ali ne u tolikoj mjeri da ti to spominjem. Bilo mi je slatko to kod tebe."
Nisam mogla vjerovati. Od svih ljudi, ne ona. Ne. Ne ona kojoj sam, nekako, uvijek vjerovala više nego ostalima. Vjerojatno zato jer sam ju znala od rođenja. Mislila sma da mi nikad ne bi lagala. Ali je.
Slomila sam se. Nisam mogla vjerovati da bi mi to napravila. Ikad. Govorila mi je neke stvari za koje je rekla: "za to znaš samo ti." A sad ni u to ne vjerujem.
Jednom riječju- ne vjerujem nikome.
Jedna mi je osoba rekla jednu vrlo mudru stvar, i znam da će pročitati ovo i znati o kome govorim.
"Vjeruj samo sebi."
i upravo to i radim. Barem pokušavam. I mislim da mi dobro ide. Neću dozvoliti da me išta pokoleba
.
- 19:41 -
ponedjeljak, 16.01.2012.
Ponekad poželim..samo nestati i nikad se više ne vratiti
U mom kratkom, izrazito mladom životu, često si postavim isto pitanje na koje nikad ne mogu naći odgovor. I mislim da ga nikad neću naći.
" Bože, zašto si me ostavio ovdje kad si me mogao uzeti? Uzeti " Ponekad mislim da bi mi bilo ljepše gore s Tobom nego ovdje,u ovom svijetu, s ovim ljudima. Ljudima od kojih me nekolicina njih toliko povrijedila da se još uvijek nisam oporavila od toga. Kažu da vrijeme liječi sve rane. Meni se tako ne čini. Neke od njih, iako zanemarene, još uvijek su mi u srcu jer ih jednostavno ne mogu samo tako "zaboraviti". Ne mogu. Jednostavno je preteško.
Dosad sam imala puno stresnih situacija u kojima sam se osjećala toliko zatočeno, kao u zatvoru. U mom vlastitom zatvoru koji sam djelomično stvorila ja, a djelomično moji roditelji. Svoju sam priču ispričala nekolicini ljudi kojima vjerujem i znam da me neće žaliti zbog toga što sam proživjela, a i vama sam je ovdje iznijela. Čak se usudim reći da je to post s najviše pokazanih emocija ikad. Ovo mi je mjesto utočište u kojem pronalazim mir. Mir u kojem mogu napisati i reći što želim, bez straha da će to vidjeti netko tko ne bi smio zbog ovog ili onog. Jednostavno - našla sam svoje mjesto pod suncem.
No vratimo se mi na temu.
U toliko situacija koje sam dosad doživjela toliko sam se borila sa zbrkanim osjećajima i mislima da sam mislila da ću sići s uma. Nisam mogla više tako živjeti. Ne mogu više. Osjećam pritisak u zadnje vrijeme. Svakim danom sve više i više. I ne znam način da izađem iz tog začaranog kruga koji se ponavlja svako malo u bilokojoj situaciji, dok slušam neku pjesmu, gledam televiziju pa se priča o temi smrti( koju sam danas htjela pogledati, ali nisam stigla pa ću sutra ujutro jer me živo zanima što odrasli kažu na to) ili bilokad kad počnem razmišljati o svom životu. Moram reći da stvarno imam sve što poželim, stvarno imam.
Nemojte mislit sad da sam suicidalna jer nisam, previše volim ovaj život koji mi je dan da bi si ga oduzela. Jer nemam pravo na to.
Ako me On već odlučio ostavit tu,a ne uzet k sebi čim me stavio tu.. to nešto znači.
Znači da oni glupi doktori nemaju pojma o onome u čemu su, kao, stručnjaci. Jer su, kao prvo za mene prognozirali da sam muško. I drugo, prognozirali mi sigurnu smrt nakon samo nekoliko dana od mog rođenja.
Mislim da samo to govori o njihovoj "stručnosti".
Ponekad želim jedostavno nestati i ne vratiti se zbog stvari koje me ovdje toliko ljute da ne mogu podnijeti da sam tu. Kao naprimjer, ponašanje mojih staraca. To NIJE NORMALNO. Stvarno nije. Možda je to zato što su me zamalo izgubili, ali opet.. Jednostavno me moraju pustiti da "se pronađem", sad, kad mi je vrijeme za to. A ne za 10 godina ili još duže. Jer će onda biti prekasno.
A tko će biti kriv ako postanem nešto što ne želim i kasnije zbog toga žalim cijeli život?
Mislim da znate odgovor.
Nije da ih ja sad mrzim, ne volim ili to. Nego jednostavno me moraju kad-tad pustit jer imaju još jako malo vremena da budu strogi kakvi su bili dosad. Imaju još godinu i pol. A onda - nova stranica.
Možda za njih ne, ali za mene sigurno.
" If you accept the change, let go, and free yourself from fear of the unknown, you may find the purpose and fulfillment that you'd searched for all along"
Joe Keane
- 20:03 -
petak, 13.01.2012.
Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba
Evo, s ponosom pišem svoj 10. post :)
Tko bi rekao, ha? Tko bi rekao da ću imati toliko tema za pisanje i olakšavanje duše?
No, da ne duljim, krenimo pričati o temi :)
Prije nekoliko dana počela sam razmišljati o prolaznosti života. Ajme, kako filozofski zvuči ova rečenica kada dolazi od jedne šesnaestogodišnjakinje. Uglavnom, razmišljala sam o tome kako godine definitivno prebrzo prolaze. Nisam se niti okrenula, a gle me sad, već sam u drugom razredu srednje škole, brat je osmi razred, sprema se za krizmu, upis u srednju školu.. Pa se počinjem pitati: pa, kvragu, kamo su nestali oni bezbrižni dani mog djetinjstva? Oni dani u kojima su mi glavna zanimacija i okupacija bili crtići na TV-u.
Ne znam za vas, ali ovo je bio moj omiljeni crtić :)
Kamo su nestali ti dani? Ali, još bitnija stvar, zašto su tako brzo prošli? Uživala sam u tim danima, danima koji mi se sada čine tako daleko i davno. Kao da su se dogodili u nekom drugom stoljeću, a ne prije desetak godina.
Sjetila sam se kako sam se svakog jutra budila sva vesela jer sam išla u vrtić, tamo stekla prijatelje, našla svoje "mjesto pod suncem". Sviđao mi se takav život, stvarno je. Iako nisam uvijek bila poslušna, nije mi bilo krivo zbog svih gluposti koje sam radila kao klinka. Sjećam se jedne smiješne, ali i opasne zgode.
Jednog sasvim običnog dana, kao i uvijek, mama je počela spremati ručak dok smo se bart i ja igrali u sobi. Nakon nekog vremena mama je otišla van na balkon pokušiti veš sa štrika,a onda smo buraz i ja stupili u akciju :P
Kako nam je dosadilo igrati se u sobi, otpuzali smo do kuhinje. Kad smo skužili da je mama vani na balkonu, gurnuli smo vrata te ih zatvorili (čitajte zaključali). Kad je mama primijetila da smo je zaključali na balkonu, počela je vikati kao luda, dok smo joj se brat i ja smijali. No, da bi stvar bila još gora, budući da je ručak bio u pripremi, štednjak je i dalje bio upaljen. Pa smo moj mali braco i ja krenuli prema njemu, a da nismo ni znali što smo sve mogli zeznuti pritisčući sve one silne gumbiće koji su nam bili strašno zanimljivi tad. Mama je pozvala susjedu iz stana ispod nas da dođe do stana te ugasi plin i pusti ju natrag u stan.
Jednom riječju, mogli smo zapaliti stan, a da toga nismo bili ni svijesni.
Sjećam se još jedne zgode,ali je malo predugačka da je ovdje prepričavam.
Jednom riječju, bila sam pravi mali vrag kao klinka :P
Poanta ovog posta je: dok smo mala djeca, želimo što prije odrasti jer nam se npr. ne da ići u školu, pisati zadaće, učiti ili tome slične stvari. A u biti nismo niti svijesni koliko bismo trebali biti sretni dok smo još djeca, kad još uvijek svijet gledamo kroz ružičaste naočale. Jer, jednom kad odrastemo, shvatit ćemo da moramo postati odgovorni, mladi ljudi koji će se svim silama morati boriti kako bi uspjeli u ovom okrutnom svijetu punom raznih nedaća. Ne želim ovime reći da je ružno živjeti nego, jednostavno, vidimo zapravo od čega se svijet sastoji, da ne teče kroz njega uvijek med i mlijeko, već da ćemo se morati suočiti s opasnostima, boli, neuzvraćenoj ljubavi, neuspjesima, ljubomori, depresiji i ostalim emocijama za koje donedavno nismo niti znali da postoje.
Zato je moj savjet za sve one koji će pročitati ovaj post, ali i sve ostale: uživajte dok još možete, dok idete u školu, učite mnogo novih i zanimljivih stvari, družite se s prijateljima, uživajte u djetinjstvu dok ga još možete živjeti jer jednom kad izađete iz te dječje faze, teško ćete se, ili gotovo nemoguće moći vratiti natrag.
Ne kaže se uzalud: "Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba"
- 18:57 -
nedjelja, 08.01.2012.
Nevermind, I'll find someone like you..I wish nothing but the best for you
Nadala sam se da ću te zaboraviti. Napokon. Nakon toliko vremena koliko je prošlo. Ali nisam. A bojim se da niti neću moći još neko vrijeme. Toliko sam se trudila zaboraviti te, i to na sve moguće načine. Pa čak i na onaj za koji sam mislila da nikad neću, da neću postati toliko jadna. Ali očito jesam. Pokušavala sam te zaboraviti družeći se s drugima. Ali, jedina istina je.. da sam u svakome od njih tražila TEBE. I nikoga drugog osim tebe.
Promijenila sam se u zadnje vrijeme. I to drastično. A za to postoji samo jedan razlog. A taj je da se nisam mogla više zavaravati. Zavaravati se činjenicom da ti zapravo nikad nije bilo stalo. Samo si se igrao samnom. A ja sam bila toliko zaslijepljena činjenicom da se netko zapravo "zanima za mene", da nisam toliko neprimjetna. I da zapravo, vrijedim truda.
Ali, ti taj trud nisi pokazao. Nikad nisi i nikad nećeš. Ali nije mi krivo zbog tog. Zapravo mi je čak i drago. Jer tek sad vidim koliko si nisko pao. A ja sam mislila sve najbolje o tebi do tog dana. Kad si mi rekao da sam ti draga i da sam dobra osoba. Ali.. očito nedovoljno dobra za tebe. Tek sam nedavno to shvatila. Samim time pokazao si koliko sam bila glupa i naivna kad sam se zagledala u tebe misleći da si drukčiji. Ali nisi. Ispao si puno gori nego što sam ikad mislila da ćeš biti.
Sada kad sam napokon "otvorila oči", i vidjela koliko si se promijenio otkad smo krenuli u srednju školu.. drago mi je da nije ničega bilo između nas. Jer i da je, za tebe bih bila samo sprdnja i zafrkancija. A znam da to nisam. I nikad neću biti. Jer znam koliko vrijedim.
Ali još više od toga znam koliko mogu dati kad volim nekog. Samo da si mi uzvratio, skinula bih ti zvijezde s neba, dala bih ti sva blaga ovog svijeta da si samo pokušao samnom. Ali, opet kažem.. drago mi je da nisi. To je bilo prije. Prije dok sam još bila klinka koja je vjerovala da te vrijedna. To mi je bila glavna misao. A sad znam samo jednu stvar: TI NISI MENE VRIJEDAN. Nisi bio niti ćeš ikad biti. Ja zaslužujem bolje. Nekoga tko će biti lud za mnom.
Tko će me voljeti zbog onoga što ja jesam.
Zbog toga kakva sam osoba iznutra.
Tko će primijetiti kad sam tužna ili sretna zbog nečeg.
Čiji će mi osmijeh uljepšati dan.
Nekoga tko će se zajedno samnom smijati našim (ili većinom mojim) glupostima
Plakati samnom na romantičnu komediju, iako ih mrzi. Ali će ih gledati zbog mene. Zato jer prema meni osjeća ono što ti nisi.
Onoga tko će me voljeti bila ja ljuta, sretna, živčana, u PMS-u, posvađana sa prijateljicom zbog obične gluposti.
- 14:25 -
nedjelja, 11.12.2011.
U bolesti,i u zdravlju,bogatstvu i u bedi,tvoj sam..anđeo čuvar
Konačno sam skupila snage da napišem post o svojoj priči zbog koje se svaki put rasplačem kad se sjetim kako ružno govorim o svojim roditeljima.
A koliko su oni samo patili zbog mene strepeći nadamnom nakon mog rođenja.Moleći se za mene.Moleći Boga da preživim.Pa,počnimo.
Desilo se to četvrtog dana mjeseca listopada 1995. godine.Tada sam se rodila ja,djevojčica od 1,650 kg u Petrovoj bolnici oko 21 sat navečer.Kad sam se rodila,liječnici su me odnijeli u inkubator jer sam bila toliko sitna i krhka da sam morala biti u njemu.
Moji roditelji bili su presretni što se napokon rodila njihova kćerkica koju su toliko dugo čekali.Nakon rođenja provela sam nekoliko dana u inkubatoru priključena na aparate.Željeli su znati zašto sam još uvijek u inkubatoru,iako sam,unatoč svojoj težini,bila zdravo novorođenče.
Liječnici su rekli da ću morati na operaciju jajnika.Tu sam operaciju dobro podnijela,s obzirom na to da sam bila novorođenče.Nakon te operacije,moji su roditelji očekivali da ću uskoro moći kući.No,to se nije dogodilo.
Nekoliko dana nakon te operacije liječnici su došli mojoj majci u sobu reći uznemirujuću vijest.Zbog toga što sam bila toliko sitno i krhko dijete,doktori su mislili da neću preživjeti noć.Moji su roditelji mislili da je to samo ružan san te da bi se svakog trena trebali probuditi.No,nažalost, to je bila istina.
Moji su roditelji bili očajni.Nisu mogli vjerovati da im se to događa.Zašto baš njima,i zašto njihovom prvom djetetu?Sigurno su u glavi mislili da ih Bog na taj način kažnjava zbog nečeg što su učinili.
I stoga su moji roditelji pozvali svećenika u bolnicu kako bih,u slučaju da umrem,bila član Crkve.Bila sam krštena.Sada su moji roditelji mogli samo jedno:moliti Boga za čudo.Moj je tata u bolnici ludio misleći o tome kako bi njegova kćer mogla umrijeti.
Nije odlazio iz bolnice otkad sam se rodila.Kada me prvi put vidio nakon rođenja,kad je vidio kako sam sitna,bilo ga je strah primiti me u naručje jer je mislio da će me ozlijediti.Nakon krštenja,dogodilo se čudo koje je cijela moja obitelj čekala.Božjim čudom,preživjela sam noć.
Liječnici nisu mogli vjerovati da je tako malo,sitno i krhko djetešce uspjelo preživjeti.
Kad su mi roditelji to rekli,nisam mogla vjerovati.Zvučalo je kao neke priča iz filmova.Ali nije to bila.
I zato,od danas,doniela sam odluku.Neću više psovati Boga jer On to nije zaslužio.Ne nakon što me spasio od sigurne smrti.
On je moj anđeo čuvar,kojemu se molim svake večeri i zahvaljujem mu što mi je dao život.
- 17:43 -
nedjelja, 30.10.2011.
Da znaš...bi li se nešto promijenilo?
Znaš li kako je kada budan sanjaš? Kako je kada razmišljaš o svemu što je moglo biti,ali nije izrečeno? Kako opisati onaj osjećaj koji me obuzme kada sretnem tvoj pogled negdje u daljini?
Kako je svakog dana suočavati se s tim činjenicama koje me sve više bodu u srce zbog spoznaje da ti nisam sve rekla zbog straha da ćemo izgubiti i ono malo što imamo?
"Da znaš, da znaš kako pogled me tvoj još boli,
Da znaš kako srce te moje voli.."
"Da znaš uvijek bio bi kraj mene
Da znaš kol'ko suza sam isplakala.."
Ove riječi zadnjih nekoliko dana cijelo mi se vrijeme vrte u glavi ovi stihovi koji kao da su za mene pisani jer točno milimetar moga srca opisuju moje osjećaje prema tebi za koje sam mislila da su izblijedjeli nakon našeg zadnjeg susreta..Ali, grdno sam se prevarila.
U petak, kad sam sjedila u busu i slušala svoju omiljenu glazbu na mobitelu, učinilo mi se da odnekuda čujem poznati glas,mislila sam da to samo moja "mašta radi svašta" epizoda.Ali nažalost, to nije bilo to. On je stvarno bio u busu.Sjedio je na zadnjem sjedištu.
Kad sam nakon nekoliko minuta osjetila njegov pogled na meni, cijelim mojim tijelom prošli su žmarci, baš kao i prvi puta kad sam ga ugledala.Tada se moj cijeli svijet okrenuo naglavačke.
Ali ovaj put to se nije dogodilo.Samo sam osjetila kako mi srce snažnije i brže kuca dok sam mu prilazila.
Kad sam stala kraj njega,gotovo sam se posramila svoje visine jer, kraj njega izgledam kao patuljak.Ali,to nije bitno.
Za njega bih bila i patuljak ako je potrebno.
Malo smo razgovarali o školi i ostalim glupostima koje idu uz nju.Došla sam u napast da mu kažem zašto se onu večer,kad smo imali dogovor,nisam pojavila.Zato jer me tata nije pustio.Naravno,on nije znao da se idem s njime naći,već da idem na ples.ali,nije dopustio da idem toliko ranije od kuće.I zato se nisam mogla nikako pojaviti tako rano.Ali, znam da mi ne bi vjerovao jer je jednostavno takav.Ne mogu ga za to kriviti.i ja bi tako reagirala da meni netko takvo nešto napravi.Ali,kad sam došla na dogovoreno mjesto,njega više nije bilo.Cijelim putem do tog mjesta sam plakala.A kada sam došla gore, počela sam još jače i više plakati jer sam u tom trenutku znala - gotovo je.Izgubila sam svaku šansu da nešto bude između nas.A onda,događaj koji bih spriječila da sam znala što će se dogoditi.
Jedan čovjek u autu stao je kraj nas dvoje i pozvao me da uđem u auto,da me poveze kući.Razmišljala sam kako bi bilo napristojno odbiti,pa sam pristala.
A onda, neočekivani, hladni tuš.Dok smo skretali u našu ulicu,rekao mi je: "Oprosti,nisam te htio ometati,vidio sam da si sa dečkom."
U tom trenutku srce mi je puklo na tisuće komadića.Ponovno.Nekako sam još uspjela prozboriti nekoliko riječi,a onda sam izišla iz auta.Nisam mogla izdržati više ni sekunde s njime u autu.Posebice zbog tog što me sjetio na ono što je trebalo,ali se nije dogodilo.Bila sam odbijena,i to na najgori mogući način. Preko poruke. PORUKE!!
Svi moji osjećaji za njega ponovno su se vratili.Mislim,ti osjećaji nikad nisu nikamo nestali,samo sam ih uspješno prekrivala.
Ali više ne.Ne mogu više jer imam osjećaj da ću poludjeti.Kad sam došla kući,bila sam ljuta,bezvoljna,ali najviše- potištena.A tu moju potištenost nije mogao maknuti nitko osim- NJEGA.
Ali,njega nije bilo, niti će ga ikad biti jer znam da mi nikada neće uzvratiti.Pa čemu mu onda išta govoriti,samo ću se još više poniziti pred njim.Ponovno.Samim time ću si još više nanijeti bol.
Ponovno.
Za svoje sadašnje stanje imam samo jednu rečenicu: Boli stara ljubav
A moje je pitanje:Hoće li ta bol ikada otići, ili barem prestati?
- 21:03 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
petak, 29.07.2011.
Opet će nas zagrljene,naći skupa zora bila..
E da..konačno su došli ljetni praznici,jedva sam ih dočekala,a vjerujem i svi ostali.Dosta je više škole,vrijeme je za odmor i uživanciju,KONAČNO! :D
Jedva sam čekala da odemo na more, nisam više podnosila ovo mjesto i ljude oko sebe..samo sam se htjela maknut od svih i otić u Šibenik,mjesto na kojem pustim mozak na pašu i boli me briga za ostale.Tamo sam imala frendicu,pa mi nije bilo dosadno,ali da nje nije bilo,mislim da bi umrla dolje od dosade.Kad god dođem na plažu,dolje samo neki dedeki i bakice,NIJE BILO NIKOGA PRIBLIŽNO MOJIH GODINA,i to me izluđivalo,kao i uvijek.Ali naravno,nisam dopustila da mi to pokvari odmor.
Svaku večer išla sam u šetnju plažom u nadi da ću vidjeti nekoga,nije bitno koga,samo da je približno mojih godina(osim Nine) jer nisam znala šta da radim kad sam stalno bila sama dolje.
Ali zato sam jedva čekala da ponovno dođem doma i konačno počnem sa praksom,pogotovo zbog toga što sam došla u novu sredinu,među nove ljude,a pogotovo zato jer tamo nije bilo mojih staraca koji bi me kontrolirali 24 sata na dan.Jednom riječju,DOLJE SAM SE KONAČNO OSLOBODILA svojih staraca.Prvi dan kad sma došla dolje,najveći strah bio mi je- dali ću se uklopiti među njih? kako će me prihvatiti? Ali kasnije sam shvatila da je početni strah bio uzaludan jer su me super prihvatili :)
Čim sam došla,samo sam molila Boga da nešto ne slomim ili potrgam jer bi se onda stvarno upucala.Ali hvala Bogu dragom,ništa takvog se nije desilo.
Dok sam prala čaše za šankom,krajičkom oka sam primjetila da se vratašca kuhinje otvaraju i iz njih me gledaju 2 najljepša smeđa oka koja sam ikad vidjela.Pošto nije (još :D) znao moje ime,obraćao mi se sa:"hej,ti nova!" To mi je u početku bilo malo smiješno ali sam se s vremenom navikla.Tada me upitao da,ako nisam u gužvi,dođem da se upoznamo,ako me nije sram;na što sam ja sam ponosom odgovorila:"A zašto bi me bilo sram?", i od njega dobila smješak koji nisam ni očekivala.Nekoliko minuta nakon što je zatvorio vrata,imala sam osjećaj kao da me netko odnekud promatra.A kad sma se okrenula,imala sam što i vidjeti:on je stajao iza mene,ni sama ne znam koliko dugo.
Kad sam ga pitala koliko dugo tu stoji,dobila sam očekivan odgovor:"dovoljno". Predstavio se kao Kristijan.Malo smo razgovarali,a kasnije je morao natrag u kuhinju( što nije značilo da ja ne mogu doći do kuhinje :P).
Sljedeći dan,čim sam došla,vratašca kuhinje ponovno su se otvorila,ali ovaj put me iz njih nije gledao Kristijan,nego netko drugi.Kad sam otišla u kuhinju da se upoznamo,rekao je da se zove Mirko.Bila sam najsretnija osoba kad sam vidjela kako su me dobro dočekali i prihvatili.
Nakon nekoliko dana počela sam se intenzivnije družiti s Kristijanom,pto me iznenadilo,jer sam bila uvjerena da se neće htjeti družiti samnom kad skuži koliko zapravo imam godina.E da,sad da vam još i to kažem,kad smo pričali o godinama,nije mi vjerovao da još nemam ni 16.On je mislio da ja imam najmanje 17,barem je tako rekao.Nakon toga pogledom je prešao preko mog tijela i odvratio mi da uopće ne izgledam kao da još nemam ni 16.Na to sam bila malo polaskana,ali mi je i bilo malo neugodno,što je on(hvala Bogu)primijetio,pa je promijenio temu.A ni tema poslije te nije mi bila baš najugodnija.Počeli smo pričati o dečkima,tj. da budem preciznija,o mojim dečkima.Nije mi vjerovao niti to da nemam dečka,ali dobro,njegov problem.
Jedan dan smo se Kristijan,jedan tip i ja nešto dogovorili,i ja sam sad trebala reći šta ja hoću,pa će oni meni to ispunit.Hoću reći,Kristijan će mi ispunit.Cijeli dan i noć sam razmišljala šta bi mu rekla,a kad sams e sjetila šta želim,ustrtarila sam se jer nisam znala kako bi u to rekla.Htjela sam nešto što i on koristi,ali sam htjela imat svoje,da ga ne moram stalno žicat.Kad sam došla u kuhinju,on je jeo.Nisam znala kak da mu kažem,pa sma malo zavlačila glupim pitanjima.Kasnije je on mene pitao dal sam odlučila šta hoću i rekla sam da da.Budući da nisam htjela da nas ostali čuju,naslonila sma svoju ruku na njegovu i na uho mu šapnula šta hoću,a kad sma mu rekla,jadnik se skoro ugušio hranom.Nije mogao vjerovat da je dobro čuo,pa je ponovio pitanje,a na njega je dobio pozitivan odgovor.Njegovo sljedeće pitanje bilo je:" Ali,rekla si mi da ti to ne trošiš",na što sam mu odgovorila da sma to rekla kako konobar ne bi nešto posumnjao.I,na moje iznenađenje( ali i olakšanje),pristao je.
Već sljedeći dan donio mi je ono šta sam ga tražila,ali,način na koji mi je to dao potpuno me ostavio bez daha.Pozvao me u kuhinju,i,pazeći da nas nitko ne vidi,nježno položio moje ruke u svoje.
Osjećala sam se kaou sedmom nebu, a kad mi ih je predao,kratko je odgovorio:" Kasnije dođi da ih zajedno iskoristimo :) ".Možete si zamislit kak sma se osjećala,bila sma u sedmom nebu;ma kakvom sedmom nebu,ma u oblacima!
Kad sam došla tamo,već me čekao na stepenicama,s pitanjem: " Pa di si ti tak dugo?",na šta sam ja rekla da sam još imala posla za šankom.Nedugo zatim,počeli smo pričat o dečkima/curama,izlascima i ostalom.Kad smo pričali o izlascima,rekla sam kako se doma osjećam kao u zatvoru,na šta je on pitao:" Pa kaj imaš rešetke na prozorima akd kažeš dase osjećaš kao u zatvoru?",na šta sam se ja nasmijala i objasnila mu da me starci ne puštaju da budem vani nakon 23,nego bi oni htjeli da ja idem na kavu s frendicom u 6,a ne u disko u 23! Onda najrađe ne bih ni išla nigdje,kad ne mogu bit tamo.On se složio samnom.Također smo pričali o moru,kućama na moru i Zrću,između ostalog.
Piato me,kad bi h imala kuću na moru,gdje bi ona bila,na što sam ja odgovorila da bih htjela negdje u okolici Šibenika ili Zadra,na što me on pitao:" A zašto ne bi išla na Pag,pa da odeš na Zrće?" Moj odgovor bio je da mi je glupo ić na Zrće ako nitko od prijateljica ne ide samnom,na šta je on reko:pa ja ti idem skoro svake godine tamo,mogla bi ić samnom.Nakon tog razgovora,pokupila sam se i otišla natrag na svoje radno mjesto.
nakon par dana,ponovno smo se našli na stepenicama i razgovarali.nakon malo dulje šutnje,ja sam prokomentirala kako mi je vruće,na šta je on reko: pa skini majicu,bit će ti lakše.Ja sam ga nakon tog pitala: kome će bit lakše,meni ili tebi?,a za taj komentar podario mi je osmijeh :)
E tu je sad još jedan dečko,ali ovaj put,on je radio samnom na šanku.Zvao se Josip.Počeli smo razgovarati,i skužila sam da,zapravo,nije puno stariji od mene.u zezanciji(barem mislim) pitao me dal ćemo ić na kavu,na šta sam se ja nasmijala jer nisam vjerovala da me on ozbiljno to pitao.Ali,na moje iznenađenje,njegovo je lice odavalo ozbiljnost.
Sveukupni dojam:ne može bit bolji :D
A što se tiče Kristijana,u jednom trenutku sam mu htjela reć da mi se sviđa,ali nisam.A mislim da je tako i bolje.On je ipak stariji od mene par godina(neću otkrit koliko :P),pa nisam znala kako bi reagirao ako bi mu rekla.Bojala sam se da me ne ismije,kako mi se desilo prošli put.Ali dobro,što je,tu je.On je sad na godišnjem,tako da ćemo se(nadam se),vidjet tek za par tjedana
Do sljedećeg posta :)
- 09:50 -
srijeda, 27.04.2011.
Uskrs..i tak te stvari...
Došli su konačno i ti toliko željeni praznici koje smo svi jedva čekali da se konačno maknemo iz te škole u kojoj tratimo dane.I dobro,počela sam raditi planove šta ću sve radit prek' praznika.Ok,i krenem ja to malo u glavi smišljat, al nisam predugo jer sam skužila da sve kaj sam si bila zacrtala dok je još škola trajala( kao npr. učenje hrvatskog,povijesti i ostalih predmeta) ,palo u vodu jer MI SE NIŠ NIJE DALO,SAMO SAM HTJELA LJENČARIT KO SVAKI NORMALAN TINEJDŽER NA PRAZNICIMA. I to sam skoro cijelo vrijeme radila,na osobno zadovoljstvo, jer sam,kak mi je bilo UŽASNO dosadno stalno ljenčarit,išla sma si sama nać neku zanimaciju,dat si posla da se malo zaokupim nečim.Pošto je moj brat taj vikend trebao slavit rođendan,prihvatila sma se krpe i počela malo-pomalo čistit kuću da ne moram popodne.I, da vam budem iskrena,po prvi put u životu sam zapravo uživala u čišćenju jer sam se sjetila 3 dobre stvari koje činim čisteći: 1. činim sebi i staroj uslugu da se preko vikenda možemo odmorit
2. da bez veze ne dangubim kad mogu nekaj dobro napravit za sebe
3. da samim čišćenjem gubim kilograme :D
Doš'o je i taj dugo iščekivani Uskrs. Nedjelja je ujutro, 7 sati ujutro,vrijeme je da se polako razbudim i krenem spremat za odlazak na misu u 8.U polusnu,spustim se iz sobe u dnevni boravak,čestitam svojima Uskrs,nabrzaka pogledam u frižider ak ima nekaj kaj mi se jede,i vratim natrag u sobu na oblačenje.Došli smo u crkvu i stali blizu vrata jer je to jako mala crkva,a kad još ima puno starih bakica koje se unutra zguraju, i kao dodatak svemu tome, baš i ne vode brigu o osobnoj higijeni,i još tako rano,moglo je doći do rušenja od smrada.Tako da nam je bilo bolje da smo bile blizu izlaza.Čim smo došli,blizu vrata je bilo jedno slobodno mjesto,ali pošto se meni baš i nije sjedilo,prepustila sma mjesto jednoj ženi,i na kraju požalila.Ali nema veze.A kaj je još gore,to jutro mi je bilo jako loše i imala sam grčeve u trbuhu pa sam još razmišlajal o tome da uopće ne odem u crkvu.Ali drago mi je da jesam jer je pater držao propovijed koja mi se jako svidjela.Negdje u sredini propovijedi,bilo mi je loše pa sam išla sjesti van na klupicu pokraj frendice s kojom sam išla zajedno u razred 4 godine.Kad sam sjela pokraj nje i, slučajno pogledala ispred sebe,vidjela sam njega kako gleda u mene.Njega.Brunu.Bio je prezgodan u košulji i puloveru,ali mi je bio bed baš tolko dugo gledat tj. "buljit" u njega pa sam skrenula pogled.Cijelo vrijeme tijekom mise smo se pogledavali,što hvala bogu ni njegovi,a ni moji nisu skužili, jer,da me stara vidla sigurno bi me zezala za njega ko i prošli put.Kad je misa završila,išli smo se pozdravit s njima i čestitat Uskrs.Bruno je prošle godine dobio bracu,koji je doslovno,ali doslovno,presladak.Mali bucko potpuno me razoružao čim sam ga vidla.Ali,naravno, ja nisam pasala oči na njemu,nego na Bruni.Kad sam čestitala njegovima,htjela sma nekkao doć do njega i čestitat mu,al eto,moja stara se ispriječila,pa mu nisam čestitala.Šteta,a možda sam mogla pobrat i koju pusicu.Nikad se ne zna :)
Buraz je isti taj dan slavio rođendan.Dobila sma sve što sam htjela,malo para,malo šminke,oblekice i tak to..Znate kak to ide.Onda sam se,par dana nakon toga,dogovorila s frendicom da idemo na vožnju do dvorca u kojem volontiraju prezgooooooooooodni Talijani :) I tako,dođosmo mi u dvorac, i kad sma vidjela tu djecu,nisam mogla,a da ne razmišljam o tome kako je živjeti takav život.Zatvoren u bolnici,da ovisiš o doktorima i volonterima.Nešto strašno.Kad sma došla doma,navečer(budući da nisam mogla spavati),razmišljala sam o tome da i ja postanem jedna od volontera.Htjela sam im nekako pomoći,a nisam znala kako.Puno sam razmišljala o tome, i prvo pitanje koje sam si postavila bilo je: jesam li ja spremna raditi-pomagati takvoj djeci,kja imaju ne smao mentalne,nego i fizička poteškoće.Rzamišljla sma,i sjetila se da gore u toj bolnici ima i one djece kojs imaju samo fizičkih,ali ne i mentalnih poteškoća.I tada sam odlučila,da kada ću,kad počnu praznici,ići pitati ako postoji mogućnost(ako me prime) da radim samo s onima koji imaju fizičke poteškoće,jer ja još mentalno nisam dovoljno zrela niti spremna raditi s njima.
P.s. U idućem ću vam postu,nadam se,reći kakvu sam osluku donijela i jesu li me primili.
A iskreno se nadam da hoće
Do idućeg posta,sve Vas puno pozdravljam,šaljem puno pusa i sa zakašnjenjem želim svima sretan Uskrs! ;)
- 20:29 -
utorak, 12.04.2011.
što me je to prevarilo u pogledu tvom?
undefinedZnate onu dobru staru pjesmu Duška Kuliša,nezz kak se zove al ugl ide ovak:
Što me je to prevarilo u pogledu tvom,
skitnicom me napravilo,
rasturilo dom?
E,pa ja se u zadnje vrijeme najčešće pronalazim u ovom stihu te pjesme jer mi je raspolaženje ovih dana upravo takvo:trulo,mutno i tužno.Svaki put kad ga vidim,sjetim se svega što sam mu mogla rteći,a nisam.Što sam sve mogla drukčije napraviti,a nisam.A zašto? Iz 2 vrlo jednostavna razloga:
1.zato jer sam bila glupa
2.zato jer sam na neki način osjećala strah jer nisam znala u što se upuštam
E,sad da malo bolje pojasnim ta 2 razloga.1. razlog: mislim da ga ne trebam puno objašnjavati;
2.razlog:osjećala sam strah od toga što se moglo dogoditi jer se nikad prije nisam našla u takvoj situaciji kad pokušavam uspostaviti bliži kontakt s osobom koja mi se sviđala; slala poruke i uspostavljala kontakt da bi taj naš "odnos" prerastao u nešto više. Pretpostavljala sma da ću se jednom naći u takvoj situaciji,ali nisaam se nadala da će to biti tako brzo.Pogotovo zbog toga što nisam znala kako se trebam odnositi prema njemu,što bih mu trebala reći,a što bi trebala izostaviti.I upravo zbog tog mog straha sam izgubila jedinu šansu koju sam imala da budem s dečkom koji mi se stvarno jako sviđao.Svaki put kad bih ga pogledala u te njegove predivne plavo-sive oči,doživjela bih neki čudan osjećaj, kao da ga poznajem cijeli život,a u stvarnosti ne znam mnogo o njemu.Znam da ide u istu školu kao i ja, i da je JEDNOSTAVNO PREDIVAN. Znate onu izreku:oči su ogledalo ljudske duše? Kad bih uhvcatila njegov pogled,vidjela bih jedan čist,nevin i sramežljiv pogled kji zapravo ne govori mnogo,ali se iz njega mogu "pročitati" mnoge stvari.Kao npr.da je vrlo sramežljiv kad su cure u pitanju( barem sam ja tako pretpostavila po porukama koje smo razmijenili; da je uvijek spreman na šal,i ono najbitnije: da je prema curi vrlo nježan i pažljiv te da želi i zna voljeti.
Znam da prema svemu ovome možda mislite da sam zaljubljena u njega,ali ovo je jedina prava istina:bez obzira na to što nije htio biti samnom,ostali smo dobri prijatelji, pa ponekda razmijenimo poruku-dvije; i bez obzira na sve što nas je prije sprječavalo da budemo skupa,još uvijek mislim i uvijek ću tako misliti: on je vrlo draga i dobra osoba koja će mi ostati u lijepom sjećanju.
P.S. : Ovo je način na koji sam se htjela ispričati za sve ružne tračeve koje sam širila o njemu.Iako mu nikada neću ovo pokazati,ovim sam si olakšala dušu i iskreno se nadam da svi koji će pročitati ovaj moj post neće napraviti istu pogrešku kao i ja i izgubiti svoju prvu iskrenu ljubav.
Luka,oprosti.
- 08:21 -
subota, 09.04.2011.
WG :DDDD
The best shopping ever!
Andrea
- 20:21 -
